DRAŽENKA STEPAN
Restaurator-majstor
Konzervatorsko-restauratorska radionica
Radionica za konzervaciju i restauraciju započela je s radom u 2006. godini i trenutačno u njoj radi jedan djelatnik: restaurator-majstor. Zaštita arhivskog gradiva obuhvaća administrativnu, preventivnu i konzervatorsko-restauratorsku zaštitu. Provođenje zaštitnih mjera u cilju sprječavanja uništavanja ili oštećivanja arhivskog gradiva najučinkovitiji je oblik zaštite. Tako se mogu štititi veće količine arhivskog gradiva.
Radionica je još u fazi opremanja, budući da treba kompletirati opremu i uređenje za cjelovito i sustavno poduzimanje zaštitnih mjera. U radionici se provodi i preventivna zaštita ili konzervacija sa svim mogućim mjerama kojima je cilj spriječiti uništavanje ili oštećivanje na arhivskom gradivu u zbirkama ili fondovima. Odgovarajućim čuvanjem moguće je potpuno zaustaviti ili bitno usporiti proces starenja i drugih promjena na gradivu. Restauriranje je krajnja mjera zaštite, koja se provodi kad je šteta već učinjena. Postupak restauriranja obuhvaća tek pojedine objekte ili dijelove fondova. Zbog toga je potrebno osigurati odgovarajuće uvjete čuvanja gradiva u spremištima, posebice kontrolirane mikroklimatske uvjete, izoliranje inficiranog gradiva, zaštitu od štetnog utjecaja svjetla i slično.
Promjene izazvane mikroklimatskim uzrocima razlog su za popravke, koji, ako su nestručno provedeni, mogu dodatno promijeniti djelo. Dugotrajna visoka RV (iznad 70%) uzrokuje razvoj plijesni i drugih gljivica. Tada u većini slučajeva dolazi do sljepljivana listova. Sljepljivanje listova pod utjecajem vlage nastaje zato što čestice ljepila nabubre i međusobno se slijepe pa tako povežu i listove. Osim ljepila, na ovaj proces utječu i punila i pigmenti koje papir sadržava.
Vrlo važan postupak u procesu restauracije jest i odvajanje slijepljenih listova. Najstariji je način odvajanja listova vodom i vodenom parom. Pri tome se mora imati na umu i stabilnost teksta u vodi. Listovi se vodenom parom odvajaju u posebnoj komori u koju se uvodi vodena para izvana. Slijepljeni knjižni blok slobodno visi u prostoru, tako da je sa svih strana u dodiru s vodenom parom. Postepeno se odvajaju pojedini blokovi, a zatim i listovi. Isto tako, ukoliko restauriramo gradivo koje je već bilo ranije restaurirano, pa su listovi lijepljeni raznim ljepljivim trakama od papira ili tkanine, prije restauriranja moramo te trake ukloniti. To možemo činiti parcijalno, na stolu, pomoću kista ili tampon vate, posebice ako je tekst pisan tintama koje su topljive u vodi. To je često dugotrajan proces, jer se traka vlaži polako s malom količinom vode, da ne bi smočili i ostale dijelove lista. I u ovakvim slučajevima dobro je koristiti komoru za vlaženje, jer možemo vlažiti cijelom površinom, pa se izbjegava njegovo nejednako rastezanje prilikom sušenja, kao i mogućnost izazivanja vodenih mrlja. Nakon razljepljivanja slijepljenih listova ili uklanjanja ljepljivih traka potrebno je ukloniti i sloj ljepila koji se zadržao na dokumentu ili hrptu knjige. Treba ukloniti i plijesan s listova. Neke plijesni i gljivice su otrovne i ljudima mogu izazvati vrlo ozbiljne zdravstvene probleme. Zato se treba koristiti kvalitetnom zaštitnom maskom za najfiniju prašinu i zaštitnim rukavicama za jednokratnu upotrebu. Suha, neaktivna plijesan i gljivice uklanjaju se mehanički najčešće struganjem pomoću medicinskog skalpela. Najbolje se uklanja uz pomoć usisavača. Oprašivanje samim kistom bez usisavača može dodatno zamrljati neke porozne površine listova.
[row class=”row-fluid”]
[col class=”span6″]
[/col]
[col class=”span6″]
[/col]
[/row]
Štetne produkte na dokumentima treba potpuno ukloniti, i to ispiranjem odnosno neutralizacijom. Najčešće se primjenjuje Barrowljeva metoda neutralizacije vodenom otopinom kalcija hidroksida. Otopina kalcijeva oksida neutralizira i kiseline u papiru. Kiseline u papiru različitog su podrijetla. Anorganske kiseline zaostale su u papiru tijekom proizvodnje ili su rezultat atmosferskih onečišćenja. Organske kiseline također ostaju tijekom proizvodnje papira ili su rezultat procesa razgradnje celuloze. Kiseline također potječu i od crnila kojima je dokument pisan. Nakon neutralizacije dokument je potrebno ojačati ljepilom.
Svakom restauriranju prethodi ispitivanje oštećenja materijala od kojeg je dokument sačinjen, tehnike kojom je izrađen, te čišćenje, neutralizacija i bijeljenje ako je potrebno. Materijale za restauriranje dijelimo na sredstva za čišćenje, bijeljenje, neutralizaciju, ljepila, sredstva za ojačavanje papira, termoplastične mase, sredstva za fiksiranje teksta, sredstva za omekšivanje kože i pergamene i papir za restauriranje. Da bi papir bio dobar za restauriranje, mora imati dobra mehanička svojstva i ne smije sadržavati slobodne kiseline, pa se najčešće koristi papir ručne izrade.
Kasnije se odabire metoda restauriranja, koja može biti ručna i strojna, pomoću termoplastičnih folija. Kod ručnog restauriranja osnovni princip je u nadomještanju dijelova dokumenta koji nedostaje odgovarajućim papirom, i to ručne izrade koji se fiksira ljepilom. Ljepilo treba biti po sastavu što sličnije dokumentu, produkti reakcije tijekom procesa starenja ne smiju štetno djelovati na dokument i ne smiju ubrzati proces gubljenja svojstva. Dokumenti pisani na papiru ručne izrade ojačavaju se ljepilom, i to tako da se pripremi otopina odgovarajuće ljepljivosti i nanosi na dokument kistom ili pomoću spreja, a list papira može se i uranjati u otopinu. Najčešće se koriste sredstva na osnovi celuloznih derivata, i to: metilceluloza, etilceluloza, škrob te želatina. Listovi koji nisu jako oštećeni, parcijalno se popravljaju ili ga presvlačimo japanskim papirom s obje strane (ručna laminacija). Biramo tanje papire, koji će omogućiti čitanje teksta nakon restauriranja. Iznimno, kod listova koji imaju tekst samo s jedne strane, možemo koristiti i deblje papire za kaširanje, ovisno o debljini papira na kojem je dokument pisan.
Prije restauriranja potrebno je dokument očistiti od prašine, naslage plijesni ili drugih nečistoća i neutralizirati ga. Restaurirani dokument suši se na zraku ili među bugačicama i na kraju ravna u preši, pri čemu je važan jednolik pritisak cijelom površinom.
[row class=”row-fluid”]
[col class=”span6″]
[/col]
[col class=”span6″]
[/col]
[/row]
Najraširenija metoda restauriranja termoplastičnom folijom (strojno restauriranje) je laminacija. U procesu laminacije, pod utjecajem pritiska, temperature i ljepila, dva se materijala spajaju. Dokument se oblaže termoplastičnom folijom i japanskim papirom. Folija se topi pri povišenoj temperaturi i japanski papir se zalijepi za dokument. Kod izbora folije potrebno je voditi računa o procesu delaminacije, kako sredstvo s kojim bi se ona provodila ne bi štetno utjecalo na papir i tinte.
Laminacija termoplastičnom folijom može biti i parcijalna, što znači da se folija ne stavljana cijelu površinu, nego samo na neke dijelove dokumenta. Potrebno je voditi i računa o tintama ili bojama kojima je dokument pisan. Sredstva za pisanje ne smiju se otapati u sredstvima kojima se skida korištena termoplastična folija. Restauriranje termoplastičnim folijama primjenjuje se u iznimnim slučajevima, i to na papirima industrijske izrade na kojima je tekst pisan sredstvima topljivim u vodi.
Restauriranje starih uveza zahtijeva očuvanje stilskih karakteristika i specifičnih oznaka i tehnika rada za vrijeme i područje gdje su nastali. Potrebno je dobro proučiti način uvezivanja i ornamente i knjigu pažljivo razvezati. Uvez se pažljivo očisti i listovi knjige nakon restauriranja uvezuju na isti način kao što je i bio kod preuzimanja. Gradivo koje se ne uvezuje ulaže se u posebne fascikle ili kutije. Materijal od kojeg se izrađuju ne smije sadržavati kiseline i mora biti otporan prema utjecaju vode.
U Državnom arhivu u Karlovcu ima dosta dokumenata koji su oštećeni od same vatre. Ta su oštećenja vrlo velika jer su obično pojedini dijelovi potpuno karbonizirani, a ostaju samo fragmenti.
[row class=”row-fluid”]
[col class=”span6″]
[/col]
[col class=”span6″]
[/col]
[/row]
Teško oštećeno gradivo je Gradskog poglavarstva grada Karlovca, koje je stradalo u požaru 1906. godine u prostorijama pisarnice tadašnjeg Gradskog poglavarstva. Cilj nam je ojačavanjem učvrstiti i sačuvati dokumente da se može njima rukovati i nakon restauracije.
Nakon temeljnog pregleda svih spisa obavljen je plan restauracije i tijekom pregleda bilježena je količina oštećenja materijala, tj. broj listova po odvojenim predmetima u arhivskim „košuljicama“; osnovni uzroci oštećenja – nagorjelost, vlaga, plijesan, oštećenja od glodavaca, mehanička oštećenja, površinska i dubinska nečistoća; stupanj oštećenja na primjer – oštećeni samo rubovi, oštećeni manji ili veći dijelovi lista, oštećena cijela površina lista….
Na dokumentima postoje oštećenja najviše od požara, ali prisutni su tragovi plijesni, oštećenja od glodavaca, a izrazito je vidljivo mehaničko oštećenje, kao što su poderotine (duboko u spisu) i na svakom spisu prisutni su pregibi po visini lista od presavijanja dokumenata. Na poleđini nekih listova ima neadekvatnih popravaka kao što su samoljepljive trake („selotejp“ ili medicinski flaster). Zbog vrlo slabe kvalitete papira koji je industrijske izrade, Ph vrijednost je vrlo niska (samo 5,0 – 5,5) i zbog toga još više ubrzava postupak propadanja dokumenta.
Prije same neutralizacije napravljen je test na tekstu zbog mogućeg razlijevanja tinte. Prikazano je da se tinta ne razlijeva u dodiru s vodom, tako da su listovi neutralizirani Ca(OH)2 u vodenoj otopini i nakon toga Ph je bio 8,0-8,5.
Pojedini listovi na sebi imaju površinsku nečistoću preko cijele površine lista i nakon mokrog čišćenja i neutralizacije pokazalo se da ispod te nečistoće postoji rukom pisan tekst.
Za dokumente koji su oštećeni raznim fazama toplinskog oštećenja (požar, sunčeva svjetlost …) najpogodnija je tehnika restauracije – laminacija termoplastičnim masama. Državni arhiv u Karlovcu ne posjeduje stroj za laminaciju, pa se prionulo na metodu ručne restauracije dokumenata.
Nagorjele i crne rubove koji nemaju pisan tekst bilo je potrebno odstraniti i tada se radi dopuna manjkavih dijelova dokumenta i pojačavanje rubova. Rad se izvodi na staklenim plohama koje se mogu osvijetliti, kako bi nam se omogućilo iglom ili medicinskim skalpelom zacrtavati konture neispisanog dijela dokumenta (margine) i manjkavih dijelova. Nakon toga se spojna mjesta dokumenta i specijalnih japanskih papira (gramatura vrlo slična ili gotovo ista) premazuje metil-celuloznim ili škrobnim ljepilom i sve zajedno stavlja se sušiti.
Sušenje se obavlja između poliesterskih platana, bugačica i dviju drvenih dasaka. Takav „sendvič“ stavlja se pod lagani pritisak u ručnu knjigovešku prešu.
U toku radnog vremena uklanjaju se mokre bugačice i stavljaju suhe, izvađeno je iz preše i ostavljeno da se suši sve do sutradan, kada se vrlo polagano dokument odvajao od poliesterskog platna. Nakon toga, po već određenoj mjeri spisa, višak japanskog papira odrezan je uz pomoć ravnala i skalpela.
Po završetku restauratorskih radova pokazala se nužnom izrada zaštitne ambalaže gdje se pohranilo gradivo zbog loše kakvoće materijala od koje su napravljeni dokumenti.
[row class=”row-fluid”]
[col class=”span6″]
[/col]
[col class=”span6″]
[/col]
[/row]
